Iako ugradnja razdjelnika donosi uštede u prosjeku od 25 posto, njihova izgradnja u Hrvatskoj ipak nije isplativa. Prema priopćenju, oni više ne bi trebali biti obvezni za ugradnju, a Ministarstvo zaštite okoliša i energetike posegnut će za drugim nizom mjera koje će donijeti uštedu građanima. Ministarstvo će pritom potpuno izmijeniti doneseni zakon, a svi detalji bit će poznati za dva tjedna.

Studiju o ekonomskoj isplativosti ugradnje razdjelnika, u onim zgradama koje se griju na gradske toplane, izradio je Ekonomski institut u Zagrebu na uzorku o 22.475 stanova i 680.000 mjernih podataka kroz šest sezona grijanja.

Studija je pokazala kako ugradnja razdjelnika topline u ovom obliku kako je provedeno u Hrvatskoj nije ekonomski isplativa. Utvrđeno je da razdjelnici donose energetske uštede, no također se postavlja pitanje koliko je to uvjetovano povećanjem energetske učinkovitosti, a koliko strahom građana od visokih računa zbog čega su neki ne samo smanjivali grijanje nego i doslovno gasili radijatore.

Zbog svega toga idemo u izradu novog Zakona o toplinarstvu kojim ćemo riješiti problematiku razdjelnika, ali i uvesti red u cjelokupni sustav toplinarstva u Hrvatskoj – rekao je državni tajnik Ante Čikotić. Nakon što je Energetski institut Hrvoje Požar napravio tehničku analizu napravljena je i ekonomska analiza ugradnje razdjelnika, a što će biti podloga za donošenje konačne odluke i novog zakonodavnog okvira, istaknuto je na predstavljanju studije “Ekonomska isplativnost razdjelnika topline u višestambenim zgradama u Hrvatskoj”.
Tu je studiju napravio Ekonomski institut Zagreb (EIZ) na uzorku od 276 zgrada s ukupno 22.475 stanova odnosno 680 tisuća mjernih podataka iz razdoblja od 2010. do 2016., dakle iz šest sezona grijanja. Kristijan Horvat iz Ekonomskog instituta kazao je da, iako su podaci dobiveni analizom pokazali uštede ugradnjom razdjelnika i više od 30 posto, to ipak ne opravdava ekonomsku isplativost njihove ugradnje.

“Analizom ostvarenih ušteda u razdoblju nakon uvođenja razdjelnika topline može se zaključiti da su ostvarene značajne uštede u potrošnji toplinske energije – uštede u Hrvatskoj iznosile su između 21 i 36 posto, ovisno o metodi mjerenja, odnosno gradu, te su u prosjeku više od onih ostvarenih u zemljama za koje takve analize postoje”, rekao je Horvat. Po njemu, uvođenje razdjelnika prema rezultatima osnovnog scenarija troškovno je učinkovito u gradovima kontinentalne Hrvatske s visokim cijenama toplinske energije koji su ostvarili prosječnu razinu ušteda, poput Velike Gorice, Samobora i Rijeke.
Nasuprot tome, istaknuo je, u gradovima s niskom cijenom toplinske energije – Zagreb, Osijek i Sisak – čak ni visoke uštede, često veće od 30 posto, ne osiguravaju ostvarenje pozitivne neto sadašnje vrijednosti investicija u uvođenje razdjelnika topline. Konkretno, prosječna ušteda toplinske energije nakon ugradnje razdjelnika u Zagrebu je, primjerice, iznosila 25,8 posto, Rijeci 36,2 posto, Osijeku 29,8 posto, Karlovcu 21,2 posto, Sisku 29,6 posto, Velikoj Gorici 26,2 posto, Samoboru 30,4 posto.

Postojeći model obaveze ugradnje razdjelnika rezultira visokim udjelom zgrada, posebno u Zagrebu, Osijeku i Sisku, koji u zbroju predstavljaju 80 posto toplinarskog tržišta Hrvatske, kod kojih vlasnici tijekom desetgodišnjeg proračunskog razdoblja neće u potpunosti uštedama povratiti iznos uložen u uvođenje razdjelnika topline. To znači da uvođenje razdjelnika topline za njih nema ekonomsku isplativost – rekao je Davor Mikulić s EIZ-a, koji je također sudjelovao u izradi studije.

Preuzeto sa: Večernji list